Moja oaza i utočište...

Možda biste očekivali da malo, kako da kažem, golemije persone zahtijevaju i veći stan, da se fino ko ljudi raskomote sa svojih xy kilograma, na uglovima XXXL veličina, onako američki, i da prolaze kroz široka vrata pod visokim stropovima, ali sa mnom to ipak nije slučaj. Kao što se trudim pokazati, prvo sebi pa drugima, da ne mora samo mršavo biti slatko i kul, tako, evo, dokazujem i da mali stan u možda i najismijavanijem naselju u Sarajevu može biti pravi med, oaza i utočište nakon mukotrpnog dana.

Ne bih da zvučim preskromno, jer ko bi mi ovakvoj povjerovao, pa  da kažem da bih odbila stan u centru, sa parkingom ili garažom, terasom, nekih 150 kvadrata, bar, onako pun svjetla i nov, kao od majke rođen, ali moram priznati da sam se lijepo ugnijezdila u svojih 40ak kvadrata u najnepoželjnijem naselju među Sarajlijama – Švrakinu. Selu (to baš ne dodajemo mi Švrakindolci, jer ne zvuči cool). Možda sam u očaju što ja nisam tako malena, pa da se mogu uvući u neki mali jeans, minjake i ove moderne čizme iznad koljena, nesvjesno navalila da uredim njega, onako malog i čustog.  Pa da se volimo svaki vikend i uživamo jedno u drugom. I Darkecu, naravno, i njegovim lijepo poredanim i opsesivno popeglanim stvarima.

Veliki ili mali, za svaki vam prostor treba solidna lova da ga opremite, neki štek da malo zagrabite. Osim ako niste spremni na marljiv rad, na metod uradi sam i osim ako nemate dobre ideje i ne znate prave ljude i prava mjesta na kojima možete dobiti dobar savjet ili dobar, funkcionalan, a neodoljiv komad.  Kako štek baš i nemam, jer puno se trošilo na hranu, moralo je biti ovo drugo. U ovoj svojoj šarenoj glavi zamišljala sam neki vedar i veseo prostor, nešto poput  Sinkra u koji uvijek navratim kad šetam Vilsom. A, kako vidite na mojim storijima, to je realno svako malo (biću kreativnija, obećavam). 

Nisam zamišljala neke preboje i džunglu od koje će me boljeti mozak, to sam ipak ostavila Kenzu i H&M, ali neka topla žuta, malo lijepe tirkizne, začinjeno zemljanim tonovima, pa bijelom, pa mmmm, bombona. Za početak sam dobro zasukala rukave, odrekla se par sati na društvenim mrežama (a dobro znamo kakvo je to odricanje) ribala, farbala, osmišljala, u predasima zamišljala i pravila pokoji selfie sebe tako vedre i nasmijane. Tad sam spoznala da stvarno ne lažu kad kažu da je fizički rad najbolja terapija. Kako ribate tačno kao da odmičete sve brige od sebe, a poslije kad dođete do završnih radova i npr. kuckate eksere u zid, samo zamišljate umjesto glava eksera glave nekih ljutih neprijatelja i stres ode ko dlanom o dlan. 

U satima kad sam ipak jednostavno morala biti na društvenim mrežama, pinterest i brojne aplikacije su mi dale more polaznih ideja koje sam nadogradila nekim svojim zamislima. 

Kad se zarovite po maminim starim stvarima, otkrićete pravu riznicu, kojoj nadarena ruka može dati sasvim novi štih. Tako su nastali neodoljivi okviri na mojim zidovima, koji uvijek skupe toliko lajkova na instagramu. Da se ne lažemo, treba tu i koji nov detalj, jer ne leži se baš na điđama iz mamine sehare. Trebao mi je jedan dobar, ne baš XXXL, udoban ugao da zavalim svoje od rada umorno tijelo i bacam s merakom pogled na okvire, moje tople boje svud okolo, detalje i sve ono što sam pomno birala i kreirala. I serije, dakako. 

Ona lijepa Sinkro radnja na Vilsonovom u koju često uđem je valjda i sama primijetila da sam očajna, pa je bila toliko lijepa da mi ovog mog ljubimca, funkicionalnog, a tako lijepog, znate ono malog a velikog istovremeno, da čak i na rate. Ljepota od života. A kad skupim još, trknut ću po još koji onaj krasni puderasto rozi fluffy tabure i ljubičasto ogledalo koje me gleda iz dana u dan. Za takvo što je milina skupljati. Samo polako. Dom se gradi. To je proces. Mijenjamo se skupa. Rastemo. On i ja.

Sad smo jako zadovoljni koliko smo narasli. Ja svaki petak, ma kako umorna bila, pohitim da ga uglancam, pospremim, dodam koji novi detalj što sam tokom sedmice osmislila ili dobila od ljudi koji vide da mi je baš stalo, da ga obradujem, pa onda cijeli vikend uživam i dišem u njemu. A on pun zraka ko da ima i više od 150 kvadrata. Ili kubika, kako li se već ta količina zraka mjeri. Meni je golema, pregolema, baš kao i moje srce sa mojim medom u Švrakindorfu.